Između unikata i manifesta: The Economist Complex, osvrt s povodom

A povod je pomalo sentimentalan: ovoga ljeta, nakon pune pedesetdvije godine, ugledni britanski financijski tjednik The Economist preselit će se iz svoga dugogodišnjeg doma – karizmatičnog tornja u londonskoj ulici St. James's Street broj 25 – na novu adresu. Preseljenje tjednika samo po sebi možda i ne bi bilo toliko dramatično da se u ovom slučaju ujedno ne radi i o napuštanju antologijskog arhitektonskog i urbanističkog sklopa kojemu je list dao ime i koji je inicirao njegovo samo nastajanje, The Economist Complexa, kultnog ostvarenja Alison i Petera Smithsona iz 1959. – 1964. godine. List je u ovom slučaju brendirao arhitekturu, baš kao što je arhitektura listu priskrbila ikonički status i atraktivnu kasnomodernističku pop auru. Radilo se tu, dakle, o jednom sretnom i obostrano korisnom braku i teško je ocijeniti tko je više profitirao u njihovu višegodišnjem zagrljaju. I stoga se kraj te veze dočekuje s razumljivom nostalgijom i sentimentom. Hoće li uvriježeni naziv slavnoga kompleksa nastaviti živjeti i dalje i tako čuvati sjećanje na svog nekadašnjeg naručitelja i vlasnika pokazat će vrijeme, no njihov povijesni rastanak svakako poziva na osvrt na ključne momente njihova plodnog suživota.

Prolog

Čitavu ovu arhitektonski relevantnu priču pokrenule su nevolje financijskog tjednika s prostorom. Ratno bombardiranje Londona ostavilo je 1941. godine ugledni tjednik bez njegove matične zgrade u blizini Fleet Streeta, tradicionalnog srca londonskog novinarstva. Narednih dvadesetak godina list je djelovao u prilagođenim prostorima, od 1947. u zgradi u Ryder Streetu, u londonskoj četvrti St. James, prestižnoj povijesnoj četvrti u zapadnom središtu grada, tek nešto južnije od Picadilly Circusa. Nakon dugog razdoblja podstanarstva i prostornog snalaženja i improvizacija, uprava lista odlučila je krajem 1950-ih svoje potrebe, sukladno naraslom poslovanju, riješiti u optimalnim prostornim uvjetima, te se – ostajući i dalje u istom ekskluzivnom gradskom predjelu – prometnula u ulogu građevinskog investitora i poduzetnika. Kupivši atraktivnu parcelu u glavnoj prometnoj arteriji četvrti, povijesnom St. James's Streetu, započinje njihova uzbudljiva arhitektonska i graditeljska avantura.

Spletom sretnih okolnosti, otprilike u to doba, 1956. godine, nadležno urbanističko tijelo Londona, London County Council, donosi odluku o dozvoli gradnje visokih zgrada u središtu Londona, doduše pod posebnim uvjetima i pomno kontroliranim međusobnim udaljenostima. Dotad mahom zabranjena, a osam godina nakon toga ponovno zapriječena, time je nakratko bila otvorena jedinstvena prilika izgradnje urbanih vertikala, što će list vješto iskoristiti. S obzirom na to da dopušteni omjer površine građevinske parcele i izgrađene površine od 1 : 5 nije bio pretjerano velikodušan, što je značilo da se za svaki kvadratni metar zemljišta moglo izgraditi pet kvadratnih metara novih ureda i stanova. Budući da je cilj bila izgradnja što višeg tornja i dobivanje što više novog poslovnog prostora, imperativ je postala dostatno čista i gradnjom neopterećena parcela. Financijski tjednik u tom će smislu djelovati vrlo snalažljivo, oslobađajući kupljenu parcelu od niza zatečenih objekata, povećavajući tako ukupnu raspoloživu građevinsku površinu, uz preuzetu obavezu udomljavanja izmještenih korisnika u budućem novom kompleksu. Na parceli će biti zadržana tek zaštićena vrijedna klasicistička zgrada prestižnog londonskog gentlemen's cluba Boodle's iz 18. stoljeća.

A da bi čitav arhitektonski poduhvat bio odista uspješno i pokrenut, list će, poprilično odvažno i hrabro, na temelju tek užeg arhitektonskog natječaja, za svoj ambiciozni graditeljski i poslovni potez izabrati adekvatno ambiciozne arhitekte – mladi par, s dotad tek dva izvedena djela, ali zato s čitavim mnoštvom intrigantnih prostornih teorija – rezolutne, uvjerene i sugestivne Smithsone.

Teorijski alati

S obzirom na svježinu i značaj arhitektonske i urbanističke misli Alison i Petera Smithsona, naboj njihova londonskog sklopa korisno je sagledati upravo kroz mrežu njihovih podliježućih formativnih teorijskih koncepata i iskustva već ostvarenih projektantskih djela. Od potentnih realizacija u tom je smislu važna njihova tada svježe dovršena škola u Norfolku – Hunstanton Secondary Modern School iz 1950. – 1954. Njome su Smithsoni kreativno istraživali teren Miesove poetike i njegova oblikovnog i prostornog instrumentarija. Autorski odjek legendarnog Miesovog IIT-a i središnjeg mu Crown Halla – kao neprikosnovene apoteoze preciznosti, minucioznosti i perfekcije prostornih odnosa i proporcija – škola Hunstanton bila je njihova svakodnevna, životna inačica; svjetovna iteracija Miesove sublimirane schinkelovske prostorne dispozicije i discipline, svojevrsna neispolirana varijanta uzvišene klasične tradicije. Čelični stup bez dematerijalizirajuće kromirane ovojnice, čelični okviri bez ekspresivne oblikovne reprezentacije, zidovi od eksponirane opeke bez pritajene apstrakcije – na djelu je u neku ruku bio, kako bi Peter Smithson to rekao, Mies bez manirizma, poetika bez retorike. Rafinirano no neizvještačeno, klasično no autentično. Time je u arhitektonski svijet bila lansirana i jedna nova oblikovna i prostorna paradigma: ona direktnosti i autentičnosti, neposrednosti i otvorene iskrenosti, kako u materijalima i konstrukcijama tako i u samim prostornim doživljajima – nerazvodnjena i neuljepšana, čvrsta i neuvijena istina. Sve to sažeto je u pojmu koji Smithsoni tada inauguriraju – antologijskom novom brutalizmu. Brutalizam mišljen kao art brut, kao béton brut, kao eksponirana neposredovana istina, kao iskrenost dječjeg crteža, kreacija bez predrasuda i predumišljaja; brutalizam mišljen manje kao nova estetika, a više kao nova stvaralačka etika. Peter Smithson, dapače, decidirano naglašava: Brutalizam je za nas značio 'direktno', neposredno: za druge je postao sinonim za grubo, sirovo, preveliko, za korištenje tri puta debljih greda nego što je to potrebno. No brutalizam je bio suprotno: tek ono nužno da odgovara situaciji, kao Kahnovo djelo u Yaleu. Ono nije bilo ni grubo ni sirovo ni preveliko.

Shvaćen u toj specifičnoj kvaliteti i određenoj paradoksalnoj finoći, brutalizam se, kao nova stvaralačka filozofija, kod Smithsonovih dodatno preklopio i sa spektrom njihovih potentnih urbanih teorija. Taj impozantni korpus koji se sustavno granao i razvijao kroz čitavo njihovo plodno djelovanje možda se može najsažetije uhvatiti pojmom urbana reidentifikacija, kako su ga Smithsonovi postavili još 1952., a službeno predstavili 1953. na sudbinskom 9. kongresu CIAM-a u Aix-en-Provenceu. Po njima, moderni urbanizam sa svojim funkcionalnim zoniranjem spektakularno je podbacio i u potpunosti promašio dohvatiti istinsku poantu života i grada. Četiri funkcionalne zone kao četiri mehaničke apstrakcije ni po čemu ne dohvaćaju prava pitanja, dinamiku i kompleksnosti aktualnog urbanog života. Umjesto njihove reduktivne artificijelnosti, sagledana mora biti pulsirajuća složenost, vitalitet i stvarna urbana heterogenost grada, a CIAM-ovski izvanjski, geometrijski red biti zamijenjen unutarnjim organičkim ustrojem. Nove kategorije za promišljanje grada stoga više ne mogu ni teoretski biti one funkcionalnih zona, nego tek slobodnih fleksibilnih relacija i spona, a apostrofirana moraju konačno biti ona nasušna, a dotad eklatantno zaobilažena pitanja pripadanja i urbanog poistovjećivanja, identiteta i potrebe ljudskih povezivanja i humanih interakcija, kao i imperativi mobilnosti, promjene i rasta. Četiri nove operativne kategorije, kako ih Smithsoni predlažu u svom znamenitom Identity Gridu iz 1953., stoga mogu biti: kuća – ulica – četvrt – grad, kao kontinuirana, umrežena i organski povezana urbana hijerarhija u kojoj poanta nije na samim arhitektonskim i urbanističkim formama, nego na njihovoj relaciji s korisnicima, na njihovoj sposobnosti da urađaju priželjkivanim učincima, da induciraju određene vidove ljudskih ponašanja, sukladno njihovim specifičnim prostornim okvirima. Forma, dakle, ne biva valorizirana po svojoj autonomnoj oblikovnoj vrijednosti, nego isključivo kao vektor za poticanje željenih modaliteta korištenja, doživljaja i osjećaja svojih korisnika.

Konceptualni projekti – paradigmatske megastrukture

Svoje nove urbane koncepte i kategorije Smithsoni sustavno testiraju i na projektantskom terenu. U svom ključnom konceptualnom projektu Golden Lane iz 1952. tako će inaugurirati kultne ulice u zraku. Ulice, kao poviješću dokazane forme vibrantnog gradskoga života, visinski će multiplicirati u fleksibilnoj megastrukturi koja u sebi povezuje stambenu jedinicu, pješačku komunikaciju, četvrt i čitavu mrežu grada, i u čijem je potencijalno beskonačnom grananju ugrađen moment fleksibilnosti, promjene i rasta. Ulicama u zraku Smithsoni podaju i specifična kvalitativna svojstva: povećanu širinu, lateralnu galerijsku postavu te meandriranje s jedne na drugu stranu stambene lamele, ovisno o atrakcijama u okolnom kontekstu. Na čvorištima njihova grananja otvaraju se pak troetažni trgovi u zraku, kao povijesno potvrđena mjesta zadržavanja, boravljenja i naglašenih socijalnih interakcija.

Uvjereni da moderni grad karakteriziraju tek meke socijalne grupe i imperativ njihova brzog i efikasnog povezivanja, u projektu za Berlin-Haupstadt iz 1957. predlažu pak dvije posve odvojene urbane razine: ortogonalnu mrežu brzih prometnica na tlu te odignutu atraktivnu iregularnu pješačku megastrukturu sa sporijim ritmom kretanja i korištenja, ovješenu o tornjeve s dijagonalno odsječenim uglovima kao prepoznatljivim urbanim akcentima i orijentirima.

Novi sklop

Mnoge od ovih njima središnjih teorijskih tema naći će se utkane u primjeru The Economist Complexa. Pritom će se dotad projektirane mahom snažne megastrukture nužno morati prilagoditi krajnje delikatnom zadatku i kontekstu. U londonskom se slučaju naime radilo o interpolaciji u posebno osjetljivo i vrijedno povijesno urbano tkivo i stoga se tražila i jedna posve drugačija dimenzija oblikovnog i kontekstualnog senzibiliteta.
Da će Smithsoni imati sluha i za ovako unikatan zadatak, posvjedočit će njihovo uvjerenje: Naša je namjera bila da arhitekturu okrenemo prema pojedinostima; da njezine forme nastaju iz pažnje prema ljudima i mjestima. S tako iskazanom namjerom, Smithsoni kreću u rješavanje sadržajem i kapacitetom zahtjevnog i heterogenog programa na četvrtastoj parceli omeđenoj trima gradskim ulicama – dominantnom St. James's Street te pozadinskim ulicama Bury i Ryder Street. Namjesto slijeđenja tada pomodnog i naširoko eksploatiranog modela za takve hibridne urbane zadatke – koncepta podijuma i tornja: kontinuirane niske horizontalne baze i naglašene vertikale nebodera, kako su ga 1952. lansirali SOM-ovci sa svojim Lever Houseom na newyorškoj Park Aveniji i kojim bi mogli maksimizirati izgrađenost vrijednog uličnog pročelja – Smithsoni svoj opsežni zadatak rješavaju na radikalno drugačiji i originalan način, donekle bliži nekim drugim newyorškim primjerima – ponovno lekcijama Miesa u slučaju njegova znamenitog Seagram Buildinga iz 1958.

Zadani program Smithsoni dijele na tri zasebna i odvojena vertikalna volumena, približno četvrtastih tlocrtnih osnova različitih dimenzija i manifestno različitih visina, ovisno o njihovim specifičnim namjenama i urbanim pozicijama. Najniži, četverokatni objekt smješten je na najreprezentativnijem dijelu parcele, na fronti St. James' Streeta, i svojom je visinom i svečanim kvadratnim formatom pročelja prilagođen gabaritima klasicističkog susjeda i mjerilu čitava povijesnog uličnog poteza, a u sebe primjereno udomljava najreprezentativnije sadržaje – banku i luksuzne trgovine. Viši, osmerokatni objekt povučen je u dubinu parcele uz St. James' Street, uz liniju pozadinske ulice, da svojom visinom ne kompromitira skladno mjerilo i ritam glavne urbane arterije, i ekskluzivno je rezidencijalne namjene, s apartmanima i smještajnim kapacitetima za potrebe sačuvanog povijesnog gentlemen's cluba. Najviši volumen je pak onaj četrnaestkatnog poslovnog tornja, samog sjedišta The Economista, također uvučen u pozadinu parcele, uz stražnju i bočnu prometnicu. Sva tri objekta, unatoč manifestnim razlikama u visinama i namjenama, u sebi slijede bazično isti prostorni princip: mahom su kvadratičnih tlocrta, organizirani oko središnje komunikacijske i servisne jezgre, oko kojih se razvija prsten glavnih prostora.

Plaza

Indikativno je da su sva tri objekta postavljena maksimalno uz rubove parcele, uz same linije obodnih ulica, kako bi u sredini, među sobom, ostavili što je moguće veći otvoreni prostor kao platformu javnog i društvenog života i dnevnih dinamika. A da bi tu platformu zaštitili od užurbanog ritma okolnih prometnica i dali joj zaseban status i karakter, Smithsoni njezinu plohu neznatno odižu od okolnih kota, stvarajući odvojenu, mirniju i svečanu pješačku razinu. Ispod nje smještaju podrumski nivo s parkiralištem, s pristupom iz bočne ulice. Do reprezentativne javne plohe pješaci se iz St. James's Streeta uspinju kratkim krakom stepenica i uz njega prislonjenom blagom rampom, čime simbolički stupaju u posvećeni i pomalo mistični svijet Economist plaze.

Mistični, jer duh te plaze zrači posebnom atmosferom i ozračjem. Tlocrtom neobična, asimetrična i nepravilna, ona je zapravo preostatak izgrađenih volumena, svojevrsna intersticijska pukotina. Relativno skučena i stiješnjena, da bi dobila što više na prostornosti i prozračnosti, uspostavlja se između nje i izgrađenih dijelova sklopa niz balansiranih razmjena i ustupaka. Niski objekt banke tako joj, primjerice, dijagonalnim odsijecanjem velikog dijela svoga ugla ustupa prostor i daje mogućnost formiranja glavnog središta, kao i uspostavu mekih prijelaza do njezinih prostornih rukavaca. Zakošeni ugao ujedno postaje i prepoznatljivi prostorni i oblikovni lajtmotiv sklopa, ponavljajući se u manjem mjerilu i različitim očitovanjima na svim objektima, sve do razine i samoga detalja.

Po srodnim oblikovnim i prostornim principima, tri će volumena tako predstavljati članove iste arhitektonske obitelji. Time Smithsoni promoviraju koncept grozda, clustera, kao grupe idejno i oblikovno povezanih volumena s kontroliranim prostornim međuodnosima. A kako bi u tu obitelj vizualno prihvatili i preostali, četvrti objekt na parceli – zatečenu vrijednu klasicističku građevinu – njoj će bočno, na strani prema plazi, pridodati i ciljani arhitektonski dodatak – mali transparentni erker zakošenih uglova, kao čitki oblikovni potpis kojim novi objekti i svog povijesnog rođaka primaju u konzistentnu i prepoznatljivu obiteljsku strukturu.

No da bi u toj kompaktnoj strukturi adekvatno preživjela i sama plaza, ona dobiva i niz daljnjih ustupaka. Njezina se javna površina u zoni prizemlja uvlači i pod volumene samih tornjeva, u vidu elegantnih trijemova, što plazi podaruje i njezine ugodne, natkrivene dijelove. A kako bi dojam prostornosti bio još i veći, popločenje plaze nastavlja se i iza transparentnih staklenih stijena tornjeva te prodire u njihove interijere, sve do središnjih servisnih jezgri, vizualno povezujući sve javne prizemne zone kompleksa u jedinstveni doživljaj kohezije i pretapanja. Čitava parterna zona tako postaje povezana i kontinuirana javna i aktivna društvena površina. Njezina privlačnost pojačana je i ljepotom samog popločenja – plemenitim svijetlim travertinom – slaganog u efektnom dinamičnom uzorku, čime se prostor plaze doživljajno još i višestruko otvara te dodatno dobiva na sveukupnom kohezionom učinku. Titrajuća kristalična ljepota ove nestvarno prozračne i transparentne zone time dostiže uistinu neslućene dimenzije.

Paradoks brutalizma

U eteričnim kvalitetama plaze zasad kao da se ne naziru očekivana obilježja brutalizma. Taj atribut, koji neosporno resi ovaj sklop, nastupa tek s oblikovanjem samih objekata, premda i tada u svom deriviranom, rafiniranom očitovanju. Osnovni kostur triju objekata od sirovog je, eksponiranog betona i otvoreno govori o svojoj prostornoj i konstruktivnoj istini. Bivajući ispunjen tek transparentnim staklenim stijenama, eksponirani se konstruktivni okvir ujedno pretvara i u eksponirani okvir ljudskih aktivnosti koje u sebe prihvaća i udomljava. Premda u svim trima volumenima istovrstan u principu i pojavnosti te podjednako odan podliježućoj modularnoj preciznosti, taj kostur u trima očitovanjima ujedno kontrolirano i varira, slijedom finih modularnih varijacija koje nastaju kao ishodi različitih funkcionalnih i simboličkih potreba. Modul reprezentativnog 4-katnog bankovnog objekta tako je očekivano najširi – 3,20 m horizontalno, dok u vertikalnom pogledu visine katova variraju kulminirajući u raskošnoj mezaninskoj etaži koja udomljava glavnu bankovnu dvoranu. Horizontalni modul 14-katnog poslovnog tornja u svom je javnom prizemlju isto izdašnih 3,20 m, dok se u uredskim katovima primjereno dijeli na pola. Rezidencijalni toranj je pak od samog prizemlja odgovarajuće manjeg modula – 1,60 m, što se dosljedno provlači kroz svih njegovih osam katova ujednačenih visina.

Kontrolirana složenost ove fine modularne igre i vješto manipuliranje proporcijama potvrdilo je već pokazanu projektantsku umješnost Smithsonovih, uspostavljenu još u fazi Hunstanton škole, samo ovaj put manifestiranu, umjesto u fragilnim dimenzijama čelika, u taktilnijoj, snažnijoj i prezentnijoj pojavnosti i prirodi betona. Da je bilo po izvornoj želji Smithsonovih, taj bi se beton kao konstruktivna istina sklopa tada izravno i vidio, sa svim tragovima izvedbenoga tehnološkog procesa. No želja klijenta bila je obložiti sirovi beton pločama portlandskog kamena, uvriježenog londonskog reprezentativnog materijala, kao simbola uzvišene tradicije i statusa, korištenog među ostalim i na Katedrali sv. Pavla i Buckinghamskoj palači. Odani autentičnosti i vitalnosti brutalizma, Smithsoni se, međutim, ne predaju te na koncu nalaze svima prihvatljivo kompromisno rješenje – specifičnu, svjetovniju, grublju i manje cijenjenu varijantu portlandskog kamena, takozvani Portland roach, kamena kopanog iz površinskog ležišta, donekle zrnatijeg, plastičnijeg i neravnomjernijeg, neuredne ali živopisne teksture prošarane rupicama od nekadašnjih školjaka, tragovima kamenica i morskih fosila – materijala gotovo geološke atraktivnosti i značaja. Tim je životnim, reljefnim kamenom tople, svijetle kremaste boje, optočen vanjski betonski kostur svih triju objekata.

Na betonske je elemente, međutim, spojen preko prijelaznih okapnih aluminijskih profila, koji vidljivo dilatiraju kamenu oblogu od betonskih nosača. U parteru su kamene ploče pritom još i blago odignute od plohe poda, čime se nedvosmisleno daje naslutiti prava konstruktivna istina objekata i nenosivi status kamena. U samom detalju kamenih ploča ponavlja se pak već uspostavljeni motiv, dijagonalno rezani uglovi, koji se konzistentno provlači kroz sva mjerila sve do razine filigranskih dimenzija. Ploče svijetlog portlandskog vapnenca s tim se prepoznatljivim detaljem doimaju poput nekog savršeno brušenog dragog kamena, podarujući čitavome sklopu, posebno u njegovoj sprezi s travertinom poda i transparentnom staklenom ispunom betonskog kostura, dojam precioznog kristaličnog unikata. Tome u prilog idu i minuciozno promišljeni spojevi ploča i njihova precizna geometrijska mreža, baš kao i suptilni plasticitet i stupnjevano visinsko uvlačenje kamene obloge vertikalnih nosača, što cjelokupnoj konstrukciji daje finoću i efekt gotičkih profilacija. Bez da gubi snagu i vitalitet brutalizma, dosegnuta je ovdje perfekcija svojevrsna arhitektonskog briljanta.

Opredmećena teorija

Gotovo draguljarskim tehnikama ostvarena je tako, na koncu, savršena interpolacija. U prospektu niz St. James's Street zapanjuje skoro pa nevjerojatna mimikrija: rezolutni moderni zahvat besprijekorno je uklopljen u povijesnu sliku uličnog pročelja. Visina, proporcije, gustoća vertikala i finoća profilacija afirmiraju ulični objekt novoga sklopa kao ravnopravnog člana uzvišenog urbanog poteza i suverenog pandana svog neposrednog klasicističkog susjeda. A iza tog novog a bezvremenski elegantnog objekta skriva se pak čitava plejada suvremenih prostornih iznenađenja.

U decentnoj skrovitosti i stanovitoj tajnovitosti razvija se javni prostor rijetko bogatog dojma i ugođaja. Uza svu njegovu kompaktnost i skučenost, svojom nepredvidljivošću neodoljivo poziva na istraživanje, šetanje i otkrivanje mogućih pješačkih trajektorija kapilarno umreženog urbanoga sklopa. Uz ceremonijalne rute prolaženja, slojevima ljepote potiče on istodobno i na zaustavljanje i zadržavanje, susretanje i boravljenje, na što implicitno upućuje i strateški pozicionirana duga i elementarna kamena klupa postavljena duž slijepog ciglenoga zida povijesnoga klasicističkog zdanja.

Sa svim tim svojim eteričnim svojstvima, plaza The Economista na jedinstveni način utjelovljuje ključne aspekte urbane teorije Smithsonovih. Ona je i svojevrsna široka meandrirajuća uzdignuta ulica jednog Golden Lanea, stvorena za susrete i interakcije, baš kao i njegov mirni i svečani uzdignuti trg, idealan za zaustavljanje i druženje. Ona je pritom i konceptualni srodnik iregularne pješačke megastrukture projekta za centar Berlina, podignuta i odvojena od okolnog kolnog prometa te razapeta među tornjevima prepoznatljivo zakošenih uglova tretiranih kao vertikale urbanih orijentira. Ona je time i izgrađeni reprezentant zagovarane ideje kontinuiteta kuća – ulica – četvrt – grad, ovaj put u formi grozda kao njegova mogućeg otjelovljenja, baš kao i istinski generator osjećaja urbane reidentifikacije, poistovjećivanja i pripadanja kao zazivane zagubljene emocionalne i psihološke urbane dimenzije. I konačno, ona je jedinstveno oličenje poetike brutalizma, postignutog, paradoksalno, upravo najfinijim sredstvima. No zapravo, baš kako je to Peter Smithson i najavio, ovdje se brutalizam ostvario kao: ... tek ono nužno da odgovara situaciji, kao Kahnovo djelo u Yaleu. (...) ni grubo ni sirovo ni preveliko. U svojoj sublimnoj pojavnosti, kompleks The Economista zaista dostiže dirljive kvalitete brutalističke suptilnosti Kahnove galerije u Yaleu ili efekt bezvremenosti plaze Instituta Salk u La Jolli, poprimajući istodobno i nešto od univerzalnih klasičnih kvaliteta Schinkelovih berlinskih projekata.

Nije stoga nikakvo čudo da su u sedimentiranoj tišini toga prostora snimljene neke od antologijskih fotografija koje dočaravaju magloviti spleen Londona, s besprijekorno odjevenim biznismenima kako s crnim polucilindrima prolaze svijetlom plohom trga, baš kao što je upravo taj pregnantni ambijent odabrao legendarni redatelj Michelangelo Antonioni za početne kadrove svog kultnog filma Blow-up iz 1966. Bilo za oličenje svevremenog klasičnog Londona, bilo za prizore pop metropole iz buntovnih i razigranih swinging 1960s, u njegovoj se pregnantnoj kvaliteti mogla naći potrebna dubina i naboj za oboje.

Rastanak

Pa kad je riječ o tako bremenitom gradskom prostoru, kojemu je upravo The Economist odsudno kumovao, postavlja se pitanje zašto onda utjecajni tjednik zapravo napušta njegovu naširoko prepoznatu atraktivnu urbanu auru?

Tjednik odlazi, između ostalog, i zbog nemogućnosti postojećeg uredskog prostora da osigura odvijanje promijenjenih procesa suvremenog načina poslovanja. U prostorima tjednika, smještenima na razinama od 11. do 14. kata The Economistova tornja, Smithsonovi su naime uspostavili prostorni okvir koji potiče na određene načine organizacije i korištenja – niz ureda za po dvoje novinara koji se u prstenastoj formaciji nižu oko servisnoga centra. Bez sumnje su takvom organizacijom odgovorili na traženja i logiku radnih procesa i navika tadašnjih novinara kao svojih korisnika i klijenata. No provukli su oni tu ujedno i vlastite društvene ideje i ambicije: svoja egalitaristička nastojanja da svim zaposlenima, bilo to urednici ili pak asistenti i početnici, daju podjednako kvalitetne radne uvjete, svakome s podjednako spektakularnim pogledima s olimpijskih visina tornja na okolne atraktivne dijelove Londona. Time su ujedno odredili i same modalitete rada i konture radnih procesa i odnosa, što za sobom povlači i poteškoću uspostave drugačijih vidova, poput open-space sistema, kao i probleme s neposrednijim i bržim povezivanjem segmenata poslovanja smještenih po zasebnim etažama. Sukladno pak kompleksnostima novih društvenih mreža i novih multimedijskih produkata, tehnika informiranja i komuniciranja ovog globalnog tjednika, kao i opreme koja to prati, sada se traži mogućnost intenzivne suradnje drugačijeg karaktera i većeg broja sudionika.

The Economist tako na ljeto seli u obnovljenu zgradu Adelphi, iza Stranda, u neposrednoj blizini svoga izvornoga sjedišta u strogom srcu Londona. U pogledu lokacije, list se vraća korijenima. No baš kao što je sklop u St. James's Streetu kroz proteklih pola stoljeća neupitno formirao navike svojih korisnika i pomogao listu da se razvije u modernu globalnu novinu, tako će nešto od te odnjegovane prostorno-komunikacijske kulture zasigurno preživjeti i u novim radnim okvirima. Isto kao što će u St. James's Streetu zasigurno opstati sjećanje na odvažnost tadašnjeg The Economista, spremnog da se upusti, zajedno s mladim arhitektima, u uzbudljivu arhitektonsku i urbanističku avanturu.

Najvažnije je, svakako, da i u novim vlasničkim okolnostima opstane čar same The Economistove plaze, kao potentnog prostornog okvira i pokretača urbanih procesa i interakcija. I da time preživi temeljni arhitektonski, urbani i društveni testament Smithsonovih, danas još i višestruko akutan i aktualan – imperativ da se ljudi susreću u arhitekturi.